Digitalne usluge povezane s internetom sada su nam dovoljno poznate da su akademici i lideri industrije počeli da se fokusiraju na moralne principe koji bi trebali upravljati ponašanjem korisnika i kompanija u digitalnoj sferi.
Ovo (relativno) stabilno razumijevanje digitalnih alata, katalizirano nedavno izraženom frustracijom javnosti nekim od njih, manifestiralo se u nizu diskusija koje neki zajednički nazivaju “digitalnom etikom.”
Pa šta je digitalna etika?
Doduše, digitalna etika nastavlja da poprima novu složenost kako tehnologija evoluira. Međutim, još uvijek je važno razviti uvažavanje njihovog trenutnog stanja, jer to omogućava korisnicima da oblikuju debatu i donose informirane odluke.
Ukratko, digitalna etika su norme posvećene osiguravanju da se autonomija i dostojanstvo korisnika poštuju na internetu. Dok se tradicionalna etika tiče odnosa između pojedinaca, a korporativna etika odnosi se na odnose između kompanija i kupaca, digitalna etika ih kombinuje kako bi se primjenjivala na bilo koje dvije (ili više) strana koje komuniciraju na mreži.
Na ovaj način, digitalna etika propisuje kako se trebaju ponašati dvije osobe koje komuniciraju na mreži, kako dvije korporacije trebaju odgovorno voditi internet trgovinu i kako kompanije treba da se odnose prema svojim korisnicima.
Digitalna etika je još uvijek u povojima, tako da ne postoje stvarno prihvaćeni uvjeti za podkategorizaciju. Međutim, u svrhu istraživanja više specifičnosti, razmotrit ćemo “osobnu digitalnu etiku” i “korporativnu digitalnu etiku”.
Šta je lična digitalna etika?
Lična digitalna etika obuhvata kako pojedinačni korisnici poštuju pravo jedni drugih na samoopredjeljenje na mreži. Ono što ih čini jedinstvenim u poređenju sa tipičnom etikom koja vodi međuljudsko ponašanje je to što, s obzirom na prirodu internetske infrastrukture, komunikacija je gotovo uvijek posredovana nekim privatnim interesom ili trećom stranom.
Na primjer, u fizičkom svijetu, vaša lokacija ima mali utjecaj na to kako biste se trebali odnositi prema drugim ljudima - bilo da ste na javnom ili privatnom posjedu, očekivanja ljubaznosti su u suštini ista. Nasuprot tome, bilo da imate posla s nekim putem e-pošte ili na Facebooku, uvelike mijenja obaveze koje imate prema njima.
Ali koje su to tačno obaveze? Primarna dužnost korisnika je da se ponašaju na način koji čuva izbore drugih korisnika u pogledu njihove privatnosti i sigurnosti.
Postoje očigledni primjeri šta ovo podrazumijeva. Očigledno je pogrešno "doxx" nekoga, što znači otkriti osjetljive lične podatke (obično njihovu kućnu adresu) koje bi drugi mogli koristiti da im fizički ili psihički naškode. Ali ovaj princip također povezuje korisnike na manje očigledne, ali jednako važne načine.
Evo aplikacije koja ovo osvetljava: Ne biste trebali uključiti nekoga u fotografiju ko nije pristao da bude na njoj ako je namjeravate podijeliti na mreži. Uglavnom je pristojno ne fotografisati nekoga bez pitanja, ali ovo poprima nove dimenzije kada društvene mreže uđu u sliku.
Čak i ako vaš subjekt fotografije nema profil na društvenim mrežama (posebno u ovom slučaju), objavljivanjem njihove slike, uskraćujete im priliku da izaberu gdje će se pojaviti. Nadalje, s napretkom u prepoznavanju lica, izlažete ih šire nego što mislite, jer se skeniranje lica širom interneta približava stvarnosti.
Kao i kod svake discipline etike, digitalna etika ne bi imala raison d'etre da postoji potpuni konsenzus. O osobnoj digitalnoj etici, naprotiv, vode se žestoke rasprave. Prije diskusije o trenutnim etičkim nedoumicama, treba naglasiti da ovaj tretman nije namijenjen za donošenje presude, već samo da identifikuje trenutno stanje moralnog rasuđivanja oko digitalnih tehnologija.
Jedna tema od posebnog značaja u političkom diskursu je da li je sramota onih koji zastupaju uvredljive ili opasne ideje i pritisak na svoje poslodavce da preduzmu akciju protiv njih opravdano.
Neki aktivisti u političkoj areni sve više usvajaju taktiku izlaska pojedinaca za koje vjeruju da šire ideje koje su mrske ili prijeteće određenim grupama. Obrazloženje iza ovoga je da ako neko zastupa gledište štetno za određene grupe, treba da trpi recipročne društvene i finansijske posledice.
Još jedna sporna tačka u pogledu lične digitalne privatnosti je da li roditelji treba da objavljuju slike svoje djece (posebno novorođenčadi i male djece) na internetu, jer oni sami po sebi ne mogu dati pristanak.
Ne postoji utvrđeni standard u ovom pogledu. Neki tvrde da roditelji mogu objaviti sliku svog djeteta, jer je roditeljstvo značajan životni trenutak koji roditelji imaju pravo podijeliti. Drugi insistiraju na tome da nečije zakonsko starateljstvo nad djetetom ne treba da zaslužuje izuzetak od djetetovog gvozdenog prava da bira kada i kako će se njihova slika prikazati.
Šta je korporativna digitalna etika?
Obrnuta strana medalje i oblast koja privlači mnogo više pažnje je “korporativna digitalna etika”. Opet, pošto je praktično svuda na internetu „privatno vlasništvo“, pravila koje ovi igrači iz privatnog sektora odluče da nametnu svojim korisnicima imaju dalekosežne implikacije na privatnost.
Korporativna digitalna etika prvenstveno se vrti oko praksi online platformi poput društvenih mreža koje prikupljaju osjetljive informacije o korisnicima. Ova kolekcija je često neophodna platformama da isporuče iskustvo svojih proizvoda, ali ne postoji jednoobrazno očekivanje o tome šta se može i treba učiniti s tim informacijama.
Kompanije obično zauzimaju stav da ako njihov korisnički ugovor, ma koliko tajanstven, dozvoljava prodaju korisničkih podataka, nema ništa loše u prodaji bilo kakvih podataka bilo kojem “partneru” iz bilo kojeg razloga. Kada zagovornici privatnosti ovo osporavaju, kompanije se obično suprotstavljaju da besplatno nuđenje usluge mora na neki način generirati prihod i da bi korisnici trebali znati bolje nego očekivati nešto uzalud.
Pitanje je dodatno komplikovano činjenicom da prodaja korisničkih podataka putem privatnih platformi omogućava vladi da zaobiđe zakonska ograničenja informacija koje može prikupljati o građanima. Vladine agencije mogu, u mnogim slučajevima, dobiti iste informacije koje bi mogle dobiti nalogom za pretres, ali uz pravni poredak koji nalaže daleko manje sudskih ograničenja. Povrh toga, vladinim agencijama u većini jurisdikcija nije zabranjeno da kupuju podatke sa digitalnih platformi, baš kao što to rade druge privatne kompanije.
Baš kao i kod lične digitalne etike, korporativna digitalna etika ima svoj dijalog o tome kako postići pravednije rezultate. Mnogo mastila je poslovično proliveno o zaslugama da korporacije eksplicitno i jasno kažu šta rade sa korisničkim podacima. Zagovornici tvrde da bi politike podataka trebale biti vidljivo istaknute i lako razumljive umjesto zakopane u uslovima usluge. Princip dobija na snazi, ali još uvijek nije široko primijenjen u nedostatku zakona koji ga provode.
Druga tema je da li premijum opcije, gdje usluge obećavaju da će prihvatiti plaćanje kako bi se u potpunosti odustale od prodaje podataka tog korisnika, trebale biti preovlađujuće. Trenutno, nekoliko online platformi nudi premium nivoe, a one koje to rijetko garantuju kao potpunu alternativu prodaji podataka.
Koje moralne obaveze nameće digitalna etika korisnicima?
Iako gore navedene tačke zaslužuju pažljivo razmišljanje o svim našim dijelovima, pomaže da se ovi koncepti destiliraju na određene korake koje možemo poduzeti da bismo stvarno prakticirali digitalnu etiku.
Kao i ranije, hajde da ovo razdvojimo na pitanja lične i korporativne digitalne etike. U vašim odnosima s drugim ljudima uz posredovanje online usluge, uvijek biste trebali imati na umu kako vaši izbori utiču na druge. Pre nego što kreirate objavu, zapitajte se da li će to uticati na nekog drugog i da li biste bili u redu sa svojom odlukom da ste na njihovom mestu. U osnovi, kao iu stvarnom životu, zlatno pravilo se primjenjuje na mreži, uz upozorenje da se vaše odluke na mreži mogu dodatno proširiti na račun trenutnog, globalnog dosega interneta.
Kada je u pitanju korporativna digitalna etika, teret na vama, korisniku, nije toliko da osigurate da ne nanosite štetu drugima, već da osigurate da usluge s kojima se povezujete ne štete vama. Prva stvar koju biste trebali pitati kada razmišljate o online platformi je kako ona zarađuje. Izreka „ako ne plaćate za to, vi ste proizvod“općenito se ovdje primjenjuje. Sljedeće pitanje koje biste trebali postaviti je, ako kompanija prikuplja lične podatke (a vjerovatno i čini), vjerujete li toj kompaniji svoje podatke?
