Key Takeaways
- Regionalne cijene postavljaju niže cijene za zemlje sa nižim plaćama.
- Softver je savršen za fleksibilne cijene.
- U Brazilu, iPhone je duplo skuplji od onoga što košta u SAD-u.
Aplikacija za telefon, ili softverski alat za vaš računar, košta isto u Africi kao i u SAD-u i Evropi, a ipak prosječne plate nisu ni blizu.
Trebaju li aplikacije zaista svuda koštati iste? Ako je prosječna plata samo 300 dolara, nema smisla naplaćivati 60 dolara za video igricu. A ipak, to je način na koji to funkcionira. Snižavanje cijena kako bi bolje odgovarale kupovnoj moći lokalnog stanovništva nije samo moralno bolje, već je dobro za poslovanje i moglo bi pomoći u borbi protiv piraterije.
"Ako pogledam nekoga u, recimo, Bangladešu, ko zarađuje otprilike isto u danu koliko i ja svaki minut dok sam živ", piše programer muzičkog softvera Chris Randall na Twitteru, "efektivno ga pitam ili ona da plati isto za [našu aplikaciju Dubstation] kao što sam ja platio za svoj Prophet 10 [sintisajzer od $4, 300]. To jednostavno ne izgleda u redu."
Regionalne cijene
Regionalne cijene ili lokalizirane cijene nisu novost. Indeks Big Mac, uveden u Economist 1986. godine, upoređuje cijenu mlohavog hamburgera s mokrom penicom u različitim zemljama. Od 3. decembra, na primjer, Big Mac u Švedskoj košta 6,23 dolara, dok je u Egiptu samo 2,68 dolara.
Ponekad se očituju razlike u cijeni zbog lokalnih poreza. U. S.kompanije često navode cijene prije oporezivanja, dok u Evropi daju cijenu sa PDV-om, što je norma. Zbog toga se cijene u inostranstvu čine mnogo višim, a ponekad i jesu. Brazil, na primjer, visoko oporezuje tehnološku robu. iPhone 12 Pro Max sa 128 GB košta 1.099 dolara u SAD-u, au Brazilu košta 10.999 reala, ili oko 2.144 dolara.
Još 2014. godine, prodavnica digitalnih igara GOG je predstavila Paket poštenih cena, koji je bio rešenje za regionalne cene. GOG je to uspio tako što je isto plaćao izdavačima i sam upijao regionalne popuste. Međutim, prošle godine je odustao od šeme, jer više nije mogao priuštiti da nadoknadi razliku, za koju je rekao da je u prosjeku iznosila 12% u svim igrama, i čak 37%.
Korisnik Reddita Morciu je sažeo problem ne-regionalnih cijena u ovom postu na forumu u vrijeme predstavljanja GOG-a (1,00 € je oko 1,21 $):
„Kao Rumun smatram da je apsolutno suludo platiti 50-60 eura za igru.[…]. Zarađujem oko 230 eura mjesečno i najviše što mogu potrošiti na igru je oko 20 eura (čak i to je rijetko) ili obično 10-15 eura. Moram dugo i dobro razmisliti prije nego što nešto kupim i obično dobijem stvari dugo nakon što su puštene u prodaju."
Randall, koji je jedan od osnivača muzičke softverske kompanije Audio Damage, slaže se, rekavši: „Nema razloga da neko u Češkoj, ko zapravo ima jednu trećinu kupovne moći prosječnog Amerikanca, bude dobićete isti povrat ulaganja kao i kupovinu dodatka.”
Hardver vs softver
Ako prodajete hardver ili neku vrstu fizičkog proizvoda, vaši troškovi mogu biti fiksni, što otežava snižavanje cijena kako bi se bolje uklopile u regiju u kojoj prodajete. Ali sa softverom, nakon ulaganja urađeno, urađeno je. Još uvijek imate tekuće troškove razvoja, ali cijena pojedinačne licence za prodavca je zapravo nula. I zar nije bolje prodati licencu za četvrtinu uobičajene cijene, umjesto da ne prodajete ništa?
Uvođenje regionalnih cijena je jednostavno. Ali, pitao sam Randala, da li je zabrinut zbog prevare?
"Ne posebno," rekao je za Lifewire putem Twittera. "Još uvijek imamo svu zaštitu od prijevare koju pruža način plaćanja. Informacije o naplati za način plaćanja moraju odgovarati IP adresi našeg procesora plaćanja da bi čak dozvolio transakciju."
Tako da izgleda da bi regionalne cijene zaista trebale biti norma. "Ovo zapravo nije nešto što hardverska kompanija može da uradi, ali ja sam sve više mišljenja da softverska kompanija to treba da uradi", kaže Randall.
